Bila je 1992. godina i doktorski kandidat i šekspirolog Ben Moore je pisao disertaciju na Univerzitetu u Iowi. Tada su počeli stizati izvještaji.
Vojnici bosanskih Srba su ubijali svoje komšije muslimane u kampanji etničkog čišćenja tokom rata u Bosni. Genocid je kulminirao masakrom u Srebrenici u BiH 1995. godine, piše St. Louis Business Journal.
Do tada, Moore je završio disertaciju i preselio se u St. Louis. Stigao je 1994. godine, upravo kad su prve bosanske izbjeglice pristizale u grad. Moore je naletio na njih u trgovini, u Targetu u K-Martu. Ali sve do 2005. godine profesor engleskog na Fontbonne Univerzitetu nije shvatao da velika populacija bosanskih izbjeglica u St. Louisu pruža veliku priliku.
Udružio se sa profesorom historije Jackom Luzkowom 2006. kako bi započeli Bosnia Memory Project, inicijativu da se skupe i sačuvaju usmene historije Bosanaca koji su proživjeli genocid, kao i njihove djece. Svaki drugi semestar studenti na času na Fontbonneu sakupljaju usmenu historiju za projekt.
Šta vas je potaklo da pokrenete ovaj projekt?
Otišao sam 2005. godine na komemoraciju masakra u Srebrenici, gdje je oko 8.3500 Bosanaca sistematski ubijeno. Mnogi članovi njihovih porodica su naknadno došli u St. Louis kao izbjeglice. Čuo sam neke ljude kako govore o svojim iskustvima na komemoraciji. Bilo je to u Historijskom muzeju Missourija. Pomislio sam da je to zapanjujuće – morali smo nekako sačuvati ono o čemu se ovdje govorilo. Bio sam sam uradio neko drugo istraživanje o ranijim imigrantskim grupama u St. Louisu, i tu je bio obrazac koji sam mogao prepoznati, da je trebala jedna generacija da se sjećanja na domovinu i migraciju zaborave. Bilo je jasno da postoje vrata koja se otvaraju kako ljudi postaju prilagođeniji na život u St. Louisu stoga su spremniji da pričaju drugima o svojim iskustvima, ali jednog dana vrata bi se počela zatvarati. Stoga smo imali ograničeno vrijeme da djelujemo, i sada smo usred toga.
Zašto je važno da se sačuvaju ove historije genocida?
Postoji više razloga. Jedan od njih je da su izvršioci genocida zaista željeli da ljudi koje intervjuišemo nestanu. Ako se izgubi sjećanje, to služi interesima ljudi koji su činili etničko čišćenje. Pružiti priliku ovim ljudima da pričaju zaista djeluje na načine oprečne počiniocima. Pored toga, historija teži redukcionizmu. Zvanične historije teže simplifikaciji narativa i često se oslanjaju na laka objašnjenja. Sa ovim intervjuima, umjesto toga ono što vidimo su uistinu kompleksni životi koji izmiču pred površnim objašnjenjima onog što se desilo u Bosni, a koja su ponuđena izvan Bosne. Naprimjer, jedna od stvari koja je korištena da se objasni rat i etničko čišćenje u Bosni je ideja da je to drevna etnička mržnja, krvna osveta, što se vuče stoljećima. Ali kada pravimo intervjue, ono što otkrivamo da su ljudi umjsto toga imali prijatelje različitih etnija. Da su zajednice bile veoma integrisane, da su porodice bile veoma integrisane, dok političari nisu pomislili da usade etničke podjele kao način da proguraju političke agende i podjele u zajednici. Otkrili smo obrazac koji se iznova i iznova ponavlja.
Šta vaši studenti dobijaju od intervjua sa preživjelima?
Oni dobijaju, mislim, mnoge lekcije koje sam dobio i ja. Oni vide ljude koji su iskusili neke od najgorih stvari koje je ljudsko biće moglo iskusiti, ali su ostali cijeli i bili su sposobni nastaviti povezivati s drugim ljudima. Također su nastavili zalaganje za svoje porodice i zajednice. Stoga studenti vide sposobnost ljudi da se izdignu iznad okolnosti koje su im date. Ostale stvari koje primijete, što mislim da je stvarno zapanjujuća lekcija, jeste činjenica da ljudi koji su prošli kroz razne grozote pod rukama drugih ljudi ne gaje želju za osvetom ili mržnju. Mislim da je to izuzetno važna lekcija. Ljudi koje smo intervjuisali su obični ljudi koji su prošli kroz nevjerovatne događaje. To je pogled kroz prozor u ono što bi mnogi od nas mogli učiniti kada bi se, daleko bilo, našli u ovakvim okolnostima.
Jesu li neke od priča preživjelih ostavile poseban utsak na vas?
Jedna od priča je žene koja nam je ispričala kako je odvedena u logor kada je bila trudna devet mjeseci i koja se porodila u logoru. Kazala nam je da su vojnici koji su stražarili rekli da ako beba bude muško, onda će joj je oduzeti. Ako bude žensko, moći će ga zadržati. Ona nije saznala kojeg spola je beba. Beba je bila djevojčica. Ono što je bilo nevjerovatno u vezi sa njenom pričom jeste što je njena kćerka sjedila pored nas dok je ona pripovijedala ovu priču. U to vrijeme kćerka je imala 14 godina. Ovo je bio jedan od prvih intervjua koje smo uradili. Mislim da je priča o preživljavanju i vezanosti majke i kćerke koju sam mogao zapaziti dok je pričala priču, kao i činjenica da je njena kćerka bila pored nje, bila inspiracija za sve ono što smo učinili od tada.
Ta priča ima sretan kraj, ali ovaj posao mora da je depresivan. Šta vas drži da nastavite?
Ponekad se moram povući. Znate, postoje prilike kad auradim intervju i moram se povući na nekoliko dana zbog sadržaja intervjua. Rekao bih da su me Bosanci naučili kako da se izborim s ovim. Zbog jakog osjećaja za humor u kulturi, ljubaznosti u kulturi, i drugih komponenti kulture koja idu od hrane, preko tekstila koji se još uvijek pravi kod kuće u nekim slučajevima, do muzike – sve ove stvari su okrepljujuće. Imao sam priliku otići u Bosnu na duži period u tri različite prilike. Ljepota pejzaža i arhitekture koja nije uništena ili koja je ponovo izgrađena, kao i toplota ljudi, na kraju dana prevagnu nad tragedijom.
Šta će dalje raditi Bosnia Memory Project?
Pa, ne možemo sada stati. Više zbirki usmene historije; više zbirki dokumenata i fotografija. Najvažnije, premjestićemo se iz Bosnia Memory Projecta u Centar za bosanske studije. Čineći to, pokazaćemo zajednici da je naše prisustvo ovdje permanentno i da smo zainteresovani da gajimo razumijevanje ne samo o ratu i njegovom naslijeđu, ali i o bogatstvu bosanske historije i kulture na načine koji idu mnogo dalje od genocida 1990-ih.
