Bošnjaci koji žive u različitim dijelovima svijeta žele održati vezu sa domovinom i svojom Islamskom zajednicom

Hvala Allahu na svim blagodatima, posebno na blagodati vjere, salavat na Poslanika a.s., njegovu porodicu, njegove prijatelje i sve njegove sljedbenike. Allah je stvorio čovjeka kao društveno biće. Bez obzira na sposobnosti, mogućnosti i dostignuća, ljudi se oslanjaju jedni na druge, ovise jedni o drugima i međusobno se dopunjuju i komuniciraju. Kur’anski princip je da su ljudi nastali od jednog čovjeka i jedne žene, podijeljeni su po raznim osnovama, treba da se međusobno upoznaju i uvažavaju. Ono po čemu se razlikuju je stupanj svijesti o Bogu. Kroz upoznavanje i komunikaciju, ljudi počinju da se organiziraju kako bi zajedničkim snagama došli do istog cilj. Vjernici se druže, okupljaju i organiziraju na kur’anskom principu: ,, Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu…” , sura El Maide,2.ajet.

Interes je ono što pokreće ljude. Zajednički interes im daje snagu i stvara zajednicu. Čovjek se kroz historiju organizirao, od onih primitivnih do savremenih oblika organizovanja. Bez zajednice čovjek bi bio izgubljen. Za nas vjernike primjer organizirane zajednice je primjer Poslanika a.s., i njegove generacije. Dolaskom u Medinu, Muhammed a.s., po kur’anskom modelu da su vjernici braća, bratimi muhadžire i ensarije ( izbjegle i njihove pomagače ). Donose se pravila i norme koje regulišu odnose u društvu, poznata kao Medinska povelja, koja važe za sve stanovnike Medine. O važnosti zajednice za muslimane, Poslanik a.s., je izrekao mnogo izreka ( hadisa ), podstičući ih da vode brigu o njenom jedinstvu. Ističući ulogu svakog pojedinca on zajednicu poredi sa građevinom u kojoj svaka cigla ima svoje mjesto.

Jačanjem materijalnih mogućnosti, tehničkim postignućima i demokratičnošću usavršavala se i ljudska organiziranost. Vjernici, muslimani tome dodaju još i kur’anske principe i praksu Poslanika a.s. To je slučaj i kod nas Bošnjaka, muslimana, kroz naše organiziranje unurtar Islamske zajednice. Islamska zajednica u našoj Domovini ima stoljetnu tradiciju kroz različite oblike organiziranja. Bošnjaci koji žive u različitim dijelovima svijeta a žele održati vezu sa Domovinom i svojom Islamskom zajednicom organiziraju se na osnovu pozitivnih zakonskih propisa država u kojima žive, koristeći svoja, zakonom zagarantovana prava. Danas je puno novih džemata, udruženja, klubova koji okupljaju Bošnjake širom svijeta. Naša dijaspora u Italiji je relativno mlada. Tek nakon rata, 1992. – ’95. god., dolazi značajniji broj Bošnjaka u gradove širom Italije. Kako je vrijeme odmicalo ukazivala se potreba za određenim oblicima okupljanja i organiziranja. U početku su to, uglavnom, bila udruženja, klubovi i kulturni centri. Kako su mnogi došli sa kompletnim porodicama, ukazala se potreba i za vjerskim oblicima organiziranja radi odgoja i obrazovanja djece i mladih u duhu vjere i tradicije.

Tako se krenulo u formiranje mekteba, mesdžida i džemata, a danas, hvala Bogu, i Islamske zajednice za cijelu Italiju, koja će biti pod okriljem IZ-e Bosne i Hercegovine. Ovaj čin je nastao kao produkt potrebe naših ljudi da iskažu i praktikuju svoja vjerska ubjeđenja. Ovo je i veliki pomak, možda ne u obimu u kom želimo, ali ipak pomak. Time će se steći uvjeti za bolju uvezanost i koordinaciju udruženja i džemata u pružanju potrebne pomoći članovima. Zasluge za ove pomake pripadaju ljudima koji su inicirali a zatim i pokrenuli organizaciju vjerskog života, ovdje u Italiji, našim članovima, ali i institucijama IZ-e u BiH. Vjerujem da će, formiranjem IZ-e Italije, vjerski život dobiti veći zamah, novu dimenziju, da će doći do omasovljenja već formiranih i formiranja novih džemata, kako bi muslimani mogli upražnjavati svoju vjeru.

U tom smislu očekujem od svih nas da damo svoj doprinos kroz prezentaciju, unapređenje, omasovljenje i jačanje naše Zajednice. Vjerujem da mnogi od nas još nisu svjesni ovog historijskog čina. Zahvaljujem društvenim institucijama ovdje u Italiji, našoj Islamskoj zajednici u BiH, inicijatorima i organizatorima kao i svakom pojedincu koji su tome dali doprinos. Ne sumnjam da ćemo, zajedničkim snagama, i uz Allahovu pomoć, otići i mnogo dalje.

Žena na tako važnoj poziciji

Da bismo odgovorili na ovo pitanje potrebno je vratiti se puno unazad. Dolazak islama je, sam sa sobom, donio revoluciju a pogotovo kada je u pitanju žena. Do pojave Islama, uz rijetke izuzetke, žene su bile u jako podređenu položaju, bile su obespravljene, bez društvenog statusa, prava na odlučivanje itd. Pojavom islama njen se status mijenja. Ona se tretira kao ljudsko biće sa pravima i obavezama. Prekinuta je ranija praksa u odnosu spram žena, mnoge su stvari odbačene, korigovane ili ograničene. Ono što je islam obezbjedio ženi, ona je u Evropi počela ostvarivati krajem 19. i početkom 20. vijeka. Pravo glasa, nasljeđivanje, razvod braka itd. U 71. ajetu sure Et – Tewbe stoji: ,,A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, traže da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju, i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju…” . Kroz ove Božije riječi mnogi vide i ravnopravnost i pravo izbora. Na žalost, na prava žene i odnosa prema ženi su se donosili pogrešni zaključci iz neupućenosti, zlonamjernosti ili neznanja, kao i iz tradicije koja nije zasnovana na islamskim načelima, tj. na principima Kur’ana i Sunneta.

Historija islama bilježi puno primjera žena muslimanki koje su obilježile vrijeme i sredinu u kojoj su živjele, dr. Akram Nadwi navodi čak osam hiljada imena. Sjetimo se da je prvi sljedbenik Muhammeda a.s., ustvari bila sljedbenica, njegova supruga hazreti Hatidža, koja ga je bezrezervno podržavala. Hazreti Aiša, takođe supruga Muhammeda a.s., je bila i prenosilac brojnih njegovih a.s., izreka – hadisa, dobar poznavalac islamskog prava, učestvovala u društvenim zbivanjima svog vremena. Kćerka hazreti Omera, Hafsa je čuvala prvi primjerak Kur’ana. Kasnije su se mnoge žene, muslimanke, iskazale u raznim društvenim oblastima ( pjesnikinje, dobrotvori, pravnice, liječnice, čak i vojni stratezi ). Opadanjem interesa muslimana za naukom i društvenim napretkom, opada i udio žena u javnom životu muslimanskih društava. Mnogi su, u želji da je zaštite, muslimanki uskratili njena prava. Napretkom društva, buđenjem demokratije, većim slobodama, žena u društvu, pa i u onom islamskog predznaka, polahko osigurava sebi ono mjesto koje joj i pripada. To je primjetno kroz sve sfere ljudskog djelovanja. Vjerujem da znamo kako se Evropa odnosila spram žene kroz srednji vijek pa sve do pred kraj 19. st. Često se prava žene i njena sloboda zlupotrebljava, žena se izrabljuje, postaje predmet ( trgovina ženama, seksualna eksploatacija, reklame i sl. ).

Često sam se pitala, šta ću ja ovdje , u mjestu gdje nema nikakvih obilježja vjere kojoj pripadam a završila vjersku školu. Znam da se ništa ne dešava slučajno, sve je Božija odredba, sve je s razlogom, samo ga treba dokučiti. Kada su krenule prve priče i inicijative a zatim i aktivnosti oko udruženja, to je naš ,, Stećak ”, počela sam uviđati spomenute relacije. Shvatila sam da je moja obaveza da se uključim i dam svoj doprinos ali i da učinim nešto na vjerskom planu. Na jednom od naših sastanaka sam predložila da uz kulturni dio u udruženju bude i sekcija Mekteba, vjerske pouke za djecu. Prijedlog je bio srdačno prihvaćen i krenuli smo sa mektebom za djecu a kasnije i za odrasle, koji su bili zainteresirani. To je za mnoge bila prilika da svoju djecu pouče osnovama vjere, izvrše svoju roditeljsku zadaću ali i da obnove postojeće i nauče nešto novo o svojoj vjeri i tradiciji. Kako je vrijeme prolazilo, polahko je rastao broj članova i sazrijevala svijest o potrebi boljeg i kvalitetnijeg organizovanja. Tako da smo pokrenuli aktivnosti oko formiranja džemata ,, Nur ” u Veroni a evo danas i Islamske zajednice u Italiji. To je, vjerujem, i odgovor na moju zapitanost.

Ubijeđena sam da će vrijeme, koje je pred nama, pokazati punu opravdanost koraka koje poduzimamo u cilju što bolje organiziranosti, kako u nacionalnom tako i u vjerskom pogledu, uz sva uvažavanja drugih i drugačijih, sa kojima dijelimo sredinu u kojoj živimo. Činjenica da sam aktivno uključena kao žena u ove procese govori o našem ispravnom shvatanju vjere i njenih principa, koji i ženama omogućavaju da daju doprinos društvu i sredini u kojoj žive. Za mene je to velika i časna obaveza koju želim savjesno i odgovorno izvršiti. To činim radi sebe, svoga djeteta i mladih naraštaja koji stasavaju ovdje, daleko od rodne grude. Molim dragog Boga da bude u pomoći i meni i onima koji su ovaj emanet stavili na svoja pleća, da ga časno izvršimo i da bude od koristi svim vjernicima.

Veća angažiranost žene

Kod nas je dugo bilo ustaljeno mišljenje da žena ima zadaću da sjedi kod kuće i da brine o kući i odgaja djecu. Društvene prilike traže od današnje žene da, osim ovog, kazat ćemo najčasnijeg i najodgovornijeg posla, da svoj doprinos u svim sferama ljudskog djelovanja. Ne smijemo zaboraviti da teret odgoja, uglavnom, leži na ženi. Šta to onda znači? To znači da ona odgaja ljude, kreira društvo, usmjerava ga, što je itekako važno. Kao što sam ranije kazala, historija je zabilježila veliki broj imena žena koje su, zajedno sa muškarcima doprinijele napretku i razvoju društva. Ovisno o sredini, žene danas čine vrlo važan dio mozaika bilo kakve ljudske djelatnosti kao što su nauka, tehnologija, obrazovanje, medicina i sl. Teško je danas naći polje ljudskog djelovanja u kome žene nisu zastupljene, u manjoj ili većoj mjeri. Za razliku od muškaraca, one se za to često moraju izboriti, zbog ustaljenih mišljenja i praksi. Smatram da postoje područja u kojima je naš angažman posebno potreban, medicina i obrazovanje npr., ne podcjenjujući druga.

Društveni angažman pruža priliku ženi da se ne osjeća zapostavljeno, da pokaže svoje kreativne sposobnosti, da bude koristan član, ne samo porodice nego i društva. To nekada zna postati i svoja suprotnost jer se javlja karijerizam. Kod ovakvih slučajeva, lično mislim da se više izgubi nego što se dobije. Današnje društvo ženi pruža velike mogućnosti, daje joj puno prostora za djelovanje, na njoj je da osmisli način kakose prema njima odnositi. Kako god ne bi trebala biti nezainteresirana ne bi smjela dozvoliti da bude zloupotrebljena, iskorištena za nešto što će narušiti njeno dostojanstvo. U svakom slučaju, svako od nas, muškarac ili žena, bi trebao doprinijeti, kako ličnom tako i zajedničkom napretku. Na kraju krajeva to nas i naša vjera uči i to od nas traži. Bićemo pitani za ono što smo učinili ali i za ono što nismo a mogli smo i trebali učiniti. Molim Allaha dž.š. da primi sva naša dobra djela i olakša nam hod Pravim putem.

Piše:  Belkisa Dževherović

Dijaspora.org