Dopunske škole u Njemačkoj na leđima aktivsta, broj učenika nezadovoljavajući

No, broj djece koja pohađaju ovu nastavu ni izbliza nije zadovoljavajući u odnosu na broj ljudi porijeklom iz BiH u ovoj zemlji, složiće se tri učiteljice s kojima smo razgovarali. Brojni su uzroci tome, ali kao glavni se izdvaja nedovoljna svijest roditelja o važnosti dvojezičnog obrazovanja.
– Jedan od najvećih izazova u pogledu bosanskog jezika djece rođene u Njemačkoj jeste nedovoljna svijest roditelja o kompleksnosti dvojezičnog odgojno-obrazovnog rada s njihovom djecom, kaže Senada Herak-Nuhić, učiteljica u Sindelfingenu, inače porijeklom iz Čajniča.

​Navodi da roditelji često precjenjuju poznavanje bosanskog jezika svoje djece.
– Oni kojima je bosanski jezik i sve vezano za domovinu na nekom srednjem ili čak niskom mjestu skale vrijednosti, oni se zavaravaju da je to što već znaju dovoljno i da im maternji jezik vjerovatno i ne treba. Čak umišljaju da im je maternji jezik zapravo njemački, obrazlaže Herak-Nuhić.

Ona navodi da rad bosanskih dopunskih škola pomažu konzulati, Savez dopunskih škola, neki vjerski predstavnici i neka ministarstva, što se tiče udžebenika, dok jedno njemačko ministarstvo pomaže finansijski.

Ajdina Bešić, magistrica bosanskog jezika i književnosti iz Bosanske Otoke, za dvije godine rada u dopunskoj školi “Feuerbach” u Stuttgartu shvatila je da je “sve u radu ove škole izazov”.
– Izazov je uopće održati čas, pripremiti učionicu, okupiti učenike, roditelje i nastavnike. Projekat leži na leđima aktivista i ne uživa podršku matice – države Bosne i Hercegovine. Ako dublje zađete u materiju, shvatite najprije da su udžbenici neadekvatni i priprema svakog časa je veliki izazov, govori Bešić i dodaje da je interes za dopunsku školu mali.
– S obzirom na broj Bosanaca i Hercegovaca koji ovdje žive, odaziv u dopunskim školama nije zadovoljavajući, ističe.

Broj učenika u njenoj školi znatno se smanjio posljednjih godina. Za razliku od nje, profesorica rezredne nastave iz Ulma Ismeta Handanović zadovoljna je odnosom roditelja.
– Roditelji u Ulmu su jako odgovorni roditelji i shvataju to sve ozbiljno, kaže učiteljica, koja godišnje podučava 15-20 učenika.
Primjećuje da  u početku sva djeca budu pomalo skeptična, malo povučena. “Nakon nekoliko dolazaka djeca se opuste i onda rado dolaze na nastavu. Mnogo su tužna kad nastupi raspust”, navodi Handanović.

Uprkos nezadovoljavajućem odzivu učenika, ljepša strana ovog posla ipak dominira. Senada Herak-Nuhić priča kako se negativna iskustva znaju preobraziti u pozitivna.
– Kroz rad s djecom ima mnogo lijepih iskustava. Pa i onih gdje djeca u početku nerado dolaze, ali s vremenom se promijene. Imali  smo nekada učenike u prvom ili drugom razredu, koji su slabo govorili bosanski i sve im je to bilo strano i naporno. Nakon negog vremena, pauze ili čak nedolaska, desi se da se ti učenici ponovo prijave u šestom ili sedmom razredu, i rado dolaze, svjeso želeći naučiti bosanki jezik. Trenutno u odjeljenju imamo dva takva primjera. Jednu divnu učenicu, koja u moru drugih obaveza i akrivnosti, namjenski dolazi da nauči gramatiku i poboljša pravopis i govor, iako je njen brat odustao.

– Drugi primjer je moj divni učenik Džan, koji se nekako iz susreta u susret budio, raspričao, da bi mi na kraju jednog časa pred kraj decembra izlazeći iz učionice rekao: “Učiteljice, a mogu li ja, ono kad završim školovanje, vratiti se u Bosnu, da radim i da živim?”  S velikim osmjehom odgovorih mu:” Možeš! Možeš, zašto ne!”  a on mi dodade: ” Vratit ću se i živjeti sa mojom majkom”.