Ako pojedini profesionalni novinar i nije shvatio (Pa kaže: “E baš si razvukao. Deset nastavaka, a još iz Pazarića nisi mak’o!”) – čitalac svakako jeste shvatio kako ovo i nije putopis, nego putopisna razmišljanja jednoga zabrinutoga čovjeka. Nije on mogao svoju brigu i svoju misao ostaviti u Sarajevu, pa udri na drum – da guzica vidi puta. Nego ga i putem tare i kolje ista ona misao koja ga je klala – trala i dok se dupe nije mrdalo iz kuće. Šta zna o Armiji RBiH onaj koji vidi i gleda sarajevsku vojsku?
Ni o njoj ništa ne zna, jer vidi i gleda ulični šminkeraj, a gore u rovu, od Čoline kape i Mojmila do Žuči – čuči i smrzava se, gladan, žedan, bez novine i cigare, momak ni nalik ovome što “cepa Marlboro”, u Kvadrantu, kod Katedrale… Dok uz “Marlboro“ i viski “jebe mater papcima i izbjeglicama” koji od ko đoja njegovog Sarajeva načiniše “Ljaksenburg”, on pojma nema da ovaj grad gore, u rovovima, od četnika štiti upravo taj “izbjeglica i papak”, Sandžaklija i “Šveđanin” – ko li samo smisli tu porugu za ovdašnje Goraždake?
On pojma nema da na Dizdaruši, na Omerbegovači, u Suljagića sokaku – i širom Bosne – četnike kokaju i narod brane unuci onih što 1924. godine izbjegoše iz Šahovića (danas Tomaševo), kod Bijelog Polja, nakon pokolja osam stotina muslimanskih duša, za dva dana i jednu noć… Crnogorsko dijete danas ne zna da su ikad ondje živjeli neki ljudi drugačijih imena, i čudi se, to dijete, otkuda se onaj proplanak zove Mujova glavica, onaj potok Šaćirbegov, ona urvina – Redžova. Misli da su s Marsa pala ta imena. Šta, zbilja, znamo o Armiji RBiH?
U Pazariću svi su u uniformi. Diče se – s razlogom i s pravom – time što su na vrijeme, i kako valja, “odradili” svoj posao. Opsjeli, pa uzeli golemu kasarnu, puno oružja i puno onog najvažnijeg: oruđa, jakog artiljerijskog oruđa. To je ono oruđe u koje smo se mi, u Sarajevu, uzdali, dok je tuklo s Igmana. Prve bosanske artiljerijske vojne formacije. Halal vjera, Pazarićani.
Ali – svi neka kolica guraju, neki krompir tovare, tamo-vamo, posluju oko kuća, trguju, premeću… Daju stražu, bezbeli, idu na “linije” po nekim pravilima, u nekim ritmovima. Ali, guraju kolica. Kad bi došla komanda da krenu na Rogaticu – ne znam šta bi bilo. Ne znam, niti ih smijem pitati. (A ne treba, vala, ni da znam, ima ko zna i treba da zna.)
Muzičari ostadoše, mi iziđosmo na cestu, da čekamo čovjeka (uzalud bišćem putnu bilježnicu, ne mogu da mu nađem ime) – koji nam je obećao da će nas prevesti do Visokog, u ponedjeljak, u jedan sat, da stanemo dolje, ispod džamije… On je trgovac, ide praznim kamiončićem, otamo će, ako Bog da – punim. – I odovud, ako se posreći našoj ekipi. Hoće li, neće li, ima l’ ga, neima l’ ga – pušimo nerazumno, pogledujemo na sat svako tri minuta.
Cestom, onizak, čvrst, spečena lica – nekakav čovjek vuče kozu. Otkuda li on ide, kud li je ovaj krenuo? Pozdravljamo se, na bosanskom jeziku, zna mi ime, deklinira ga na hu, Abdulahu. Kaza se odmah, Asim Zekić, iz Sarajeva, s Buća potoka. Porijeklom od Bijelog Polja. Bošnjak, Sandžaklija. (Eto zašto se kaže Bošnjak, a ne Bosanac. Prvo je povijest i politika, drugo – geografija.) Išao u Konjic, da kupi kravu. Sve pješice. Nije našao kravu, pa kupio kozu. (Zapisah u tefter: dvije koze, 600 DM. A gdje mu je onda druga koza? Što ga ne upitah?)
Priča, dobro priča, lipim bosanskim jezikom, široko, bogato, kako je, prije rata, bio nekakav građevinar. Kako je, nekim generalima, pukovnicima, stresao u brk – “Zašta mi ovaj put pravimo? Da koljemo muslimane?” Gradili put nekakav, oko Kalinovika. Naoružao se prije rata, dobru pušku kupio, puno municije. Nadigao ljude u Buća potoku. “Oni barikadu – mi barikadu.” Borio se, dok je mogao, ne kaže šta sad radi. Udarila glad. Dvadeset i osmoro mu se u kući sabralo, što rodbine, što prijatelja, sve go muhadžer. Ko će to nahranit? “Krava, krava bi valjala, al’ ne nađoh.” – Jesi l’ gdje spav’o? – Jok. – Kako ćeš, bolan, dalje? – Pješice. Ako me ko primi, dobro. Ne primi, opet dobro. – Koliko će ti trebat, preko Igmana? – Tri dana, računam. Alְ’ ću je dovest. Nema Boga da neću. (Kaže se: tobe jarabum, tobe estagfirulah.) Nek ti je sretno, Asime Zekiću! (Zapisujem broj telefona, 610-791, Asim Zekić. Neka ga i ovdje, možda neki televizijski novinar htjedne cijelu priču. Meni je ovo dovoljno.) Okrene se, iz daljine, još dva puta, maše. Mašemo i mi njemu.
Hoće da se smrkne, kratak Božiji novembarski dan.
Tri su sata. Eno kamiona, nije nas prevario.
Nema privilegije za Sidrana. Na karoseriju, s rajom, nego šta. U kabini nekakav važan direktor. Neka još ženska.
Nagrće narod, vojska. Svi nekud moraju, svakom je nešta oglavu. Visok, žut, mlad vojnik – nosi lijekove za Veterinarsku stanicu u Zenici. Usput, vodi sestričnu, Maidu – ona samo šuti i plače – da vidi sestru u Moštrama. Oca im drže ustaše, u Kreševu, u nekakvom logoru. Maida plače, ne umije govoriti u kameru.
Izvor: Stav.ba
