Piše: Admir LISICA
U prvim danima nove 2020. godine, pored stalnih vijesti o zagađenju zraka u većim gradovima Bosne i Hercegovine, dočekala nas je i informacija o tome da će od ove godine biti znatno lakše useliti u Njemačkoj zbog vizne liberalizacije koju ova država namjerava dodatno unaprijediti, a novi zakon o useljavanju koje su usvojile vlasti Njemačke potvrđuje ove navode.
U razgovoru za DW Stephan Mayer, državni sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova Njemačke, istakao je da ovaj zakon donosi važnu promjenu. Ubuduće se neće primjenjivati pravilo po kojem prednost pri zapošljavanju ima državljanin Njemačke ili neke druge države Evropske unije. Ukida se i lista tzv. deficitarnih zanimanja, tako da će sve grupe zaposlenih biti tretirane jednako.
Ova nova pravila znatno će olakšati useljavanje u Njemačku, što pojedini mediji u Bosni i Hercegovini predstavljaju kao vrstu konačnog egzodusa bosanskohercegovačkog stanovništva. Iako neki takav epilog priželjkuju, te površne analize, naravno, nisu utemeljene. Pojava migriranja stanovništva stara je koliko i ljudski rod, što govori da na taj proces gledati kao na nešto što je neminovno. Primjerice, malo je poznato našoj, ali i regionalnoj javnosti da se i iz Njemačke iseljava, posebno u Kanadu, jer se mladi Nijemci željni izazova žele okušati u novom radnom okruženju.
U razgovoru s nekoliko prijatelja iz njemačkog Siegena (grad na krajnjem zapadu Njemačke, uz granicu s Holandijom) koji imaju izuzetno dobro plaćene poslove, i za njemački standard, mogao sam zaključiti da je traženje izazova izvan mjesta svog življenja sasvim normalna pojava i u dobro razvijenim društvima. Stoga, ne treba čuditi što i u našoj zemlji ima značajan broj onih koji imaju tendenciju za odlazak izvan domovine. Ono što predstavlja problem jeste ofanzivna kampanja u smjeru motiviranja mladih za odlazak. Posebno je nerazumljivo da je nekome stalo da propagira odlazak u jednom smjeru bez tendencije za povratak nakon nekog vremena.
Jedna od najvećih dijasporalnih zajednica u svijetu jeste irska, koja je u više navrata doživjela masovna iseljavanja iz svoje zemlje. Prema podacima iz istraživanja koje je provelo Evropsko vijeće za vanjske odnose, samo u toku 1988. godine Republiku Irsku napustilo je čak 70.600 građana. Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća irske vlasti i nevladin sektor smišljali su strategije kako zaustaviti iseljavanje, ali i kako podstaknuti dijasporu da svoj kapital stečen izvan domovine usmjeri na jačanje države. Agencija “Enterprise Ireland” imala je zadatak animirati irske dijasporalne zajednice u smjeru otvaranja radnih mjesta u domovini, što je bio uspješan projekt, ali je ekonomska kriza 2008. godine opet utjecala na iseljavanje Iraca.
Prema podacima Evropskog vijeća za vanjske odnose, zbog ekonomske krize, Republiku Irsku napustilo je čak 240.000 stanovnika. Republika Irska iseljavanje stanovništva nije shvatila tragično, već je i dalje radila na realiziranju raznih strategija s ciljem povezivanja s dijasporom. Brižan odnos prema dijaspori rezultirao je time da irska dijaspora kontinuirano otvara radna mjesta u svojoj domovini i tako u veoma kratkom roku od zemlje iz koje se iseljava Irska postaje država u koju se useljava. Procjenjuje se da u Republici Irskoj živi oko 5 miliona stanovnika, a da u svijetu ima čak 70 miliona iseljenika i potomaka koji imaju snažnu vezu sa svojom domovinom.
Bošnjačka dijasporalna zajednica znatno je manja, ali definitivno ima izuzetno veliki potencijal, o čemu je napisan veliki broj analiza. Kada promatramo bošnjačku dijasporu, moramo napraviti razliku između onih koji van domovine žive više od trideset ili četrdeset godina i tek pristiglih u posljednjih desetak godina. Jasno je da se od starije generacije ne očekuje da pravi neke nerealne poteze, ali mladi Bošnjaci koji u posljednjih nekoliko godina odlaze u države Zapadne Evrope moraju imati tendenciju povratka u zemlju svog porijekla. U Republici Irskoj se na iseljavanje gledalo kao na nužnost iz koje se mogu izvući pozitivni efekti. Zbog čega onda mi ne promijenimo pristup prema problemu iseljavanja stanovništva?
Mlade, posebno one visokoobrazovane, moramo probuditi iz zone komfora. Oni moraju biti svjesni da odlaskom iz domovine ne nestaju svi njihovi problemi i da nakon prelaska granice ne trebaju prekinuti sve veze s Bosnom i Hercegovinom. Da su mladi i obrazovani Irci razmišljali u tom smjeru, danas bi Republika Irska bila pusta, s veoma lošom ekonomijom. Oni su, naprotiv, radili na svom usavršavanju i vraćali se u domovinu s odličnim idejama koje su pokretale različite projekte u smjeru jačanja društvene zajednice. Irci koji su se trajno iselili odlučili su se da u saradnji s vlastima i nevladinim sektorom otvaraju radna mjesta. Ne bi to bilo moguće da su irske vlasti, mediji i stanovnici stvarali negativnu atmosferu i iseljavanje shvatali kao potpuni slom. Oni su problemima pristupali racionalno, a iseljavanje su promatrali kao nužan proces koji neće trajati vječno. Primjena “irskog modela” nije nikakav magični štapić koji će odmah usporiti migracione procese i donijeti blagostanje u bosanskohercegovačko društvo, već strategija koja je urodila plodom i vrijedi iz nje uzeti pouke. Iz irskog dijasporalnog iskustva podjednako mogu imati korist dijaspora i domovina, stoga vrijedi ozbiljno analizirati kako je Republika Irska postala jedna od najpoželjnijih useljeničkih destinacija u Evropi.
Izvor: STAV
